Janus – hokejaški pračovjek današnjice

Janus – hokejaški pračovjek današnjice
autor: Mislav Jantoljak02.03.2012Kolumne foto: shutterstock

Janus je bio rimski bog sa dva lica. Bio je bog tranzicije, bog početaka, krajeva i vremena. Često ga se povezuje s dvoličnošću jer su njegove statue, prikazi i slike uvijek sadržavali dva lica. Možda je prikladno da upravo on, antički bog početaka i tranzicije, tako dobro opisuje prosječnog hokejaškog navijača. Istina je to i za pisca ovog teksta, koji se čak i u ovoj modernoj eri hokeja muči pomiriti dva dijela identiteta igre koju toliko voli. Jedan je, sukladno Janusu, antički, te u našoj igri postoji već toliko vremena da je postao dio kulture sportaša koje svakodnevno gledamo. Drugi je nešto moderniji. Počeo je zajedno s krajem lockouta i uključuje nov, svjež i ako ga tako želite nazvati, prosvijetljen, način razmišljanja.

Mnogi od nas su uvijek znali da kada se dvije mase od 100 kg zabiju jedna u drugu pri brzini od oko 40 km/h to će ostaviti posljedice - čista fizika

Kao što većina vas zna, hokej je nakon NHL lockouta 2004-05 godine doživio velike promjene. Da, svjesno govorim o cijelom sportu. Naime, kada najveći i najbolji nivo istog doživi jedan radikalan makeover teško je da će išta drugo u njegovoj domeni ostati statično. Hokej je postao brži, uzbudljiviji. Uvedena su nova pravila koja su osigurala dodatnu atraktivnost ovog sporta.

Umjesto o masovnim 'bench clearing brawls' (tučnjavama koje bi uključivale cijele momčadi) danas više govorimo o vještini, brzini igre koja je novim setom pravila dobila dodatnu dimenziju, što je za svaku pohvalu. Ali osobno, preispitujem motiv. Kao i uvijek osnovna pokretačka snaga bila je i ostala zarada, prodaja same igre. Brže se bolje prodaje, spektakularnije se bolje prodaje. To je prvi razlog zbog kojeg ću preispitivati naš novostečeni bijes prema potresima mozga i ozljedama koje se puno češće događaju u novoj eri našeg sporta.

Naime, prilikom odluke o promjeni pravila, novoj, tvrđoj zaštitnoj opremi (štitnici za ramena itd.) nikad nismo/nisu govorili o onome što takav način igre znači za same igrače. Doista, u hokeju je uvijek postojala kultura prešućivanja, igranja kroz ozljede itd. no nisam siguran da se, prilikom promjene pravila, netko prvo zapitao kako će ta nova brzina utjecati na broj i učestalost jedne od najtežih ozljeda u sportu. Slažem se, potresi mozga vjerojatno su bili vrlo česta pojava i u predlockout eri (laički rečeno - jer imamo igrače na klizaljkama koji se zabijaju jedni u druge) samo se, kako kaže Bobby Holik, to prešućivalo zbog utjecaja stereotipa na samu igru:

'Ja nisam smio reći treneru da me boli glava, da mi se vrti. Smatrali bi me mekanim igračem, moj ugled bi se brzo proširio ligom i nikad više ne bi mogao zaigrati u NHL-u. Nijedna momčad me ne bi htjela.'

 

 
No, ako pogledamo vezu između brzine kojom se hokej danas igra, te broja potresa mozgova koji se danas događaju vidimo kako je to direktno povezano. Ako pogledamo hokej poslije lockouta doista možemo vidjeti kako je broj takvih ozljeda u porastu. Možemo argumentirati da je to direktna posljedica gore navedenog 'sindroma muškosti' i prešućivanja u prethodnoj eri, no kada vidimo da je broj takvih slučajeva u  porastu i kroz zadnje dvije godine teško je to isključivo povezivati s činjenicom da su u novoj eri igrači mnogo otvoreniji u priznavanju svojih ozljeda. To je vjerojatno i slučaj, no prava istina je da su takve ozljede danas stvarno mnogo češća pojava.

Današnji igrači su u mnogo boljoj fizičkoj spremi nego što su nekad bili, također bih rekao da su se tek sada potpuno prilagodili igranju prema novim pravilima (sve počinje od juniorskih dana, kada od malena učite igrati moderan hokej) pa tek sada vidimo sve 'glamurozne' i kaotične učinke koje zarada sa sobom donosi.

I ako ćemo biti iskreni, mi to volimo. Ne volimo sigurnost, puštanje gasa, laganu igru. Ne volimo 'balet'. Volimo hokej, a on ne postoji samo 5 godina

Prešućivanje takvih ozljeda je problem prošlosti, no razlog njegovog smanjenog utjecaja jest problem današnjice. Koliko god želimo zasluge za povećanu svijest pripisivati najboljem igraču svijeta Sidneyu Crosbyu koji je, kroz svoj period neigranja zbog potresa mozga, postao jedan od glavnih glasnogovornika za povećan oprez kod situacija koje bi mogle uzrokovati takve ozljede, moramo shvatiti da je prije njega postojao Marc Savard, prije Savarda postojao je Ian Laperriere itd. Jedina razlika između njih i Crosbyevog slučaja jest da je Crosby najbolji igrač današnjice, lice današnjeg NHL-a pa kroz njega ne progovara samo igrač, nego i novac, novac kojeg se liga boji izgubiti ako bi on i njemu slični igrači zbog takvih ozljeda završili karijeru.

Bilo kako bilo, možemo argumentirati da je i takvo, ne baš ciljano, prosvjetljenje dobro za hokej. Čudno je to onome koji hokej poznaje zadnjih 4-5 godina. On se imao priliku zaljubiti u igru koja pokušava (ne i uspijeva) promijeniti se iznutra. Biti još brža, dinamičnija igra. Staviti naglasak na vještinu umjesto na grubost, ometanje igrača, usporavanje igre. Nažalost, ili ako nas ostale pitate, na sreću, mi ga poznajemo mnogo duže i voljeli smo ga kroz sve njegove metamorfoze. A one veliku većinu vremena nisu ostavljale prostora za empatiju prema posljedicama igranja, brigu za zdravlje igrača, samo za čvrstu, mušku, igru.

Dakle, treba se reći da se dobrim dijelom pretvaramo. Nemoguće je da smo se mi u četiri godine od ljudi koji su slavili Scotta Stevensa i njegove hitove koji su završavali karijere pretvorili u osobe koje te iste hitove danas označavaju kao loše za hokejašku igru. Nemoguće je da smo u 5 godina nadišli kulturu hokeja koja je zadnjih 20-30 godina vladala ovim sportom. Da smo htjeli voljeti sport koji nema tučnjava, koji nema velikih hitova, izabrali bi voljeti neku drugu igru. Tako da, koliko god se pretvarali da smo sada postali viša bića zbog raznih medicinskih istraga, smrti igrača itd. svi smo, u barem nekom dijelu našeg bića, još uvijek praljudi – samo što se neki od nas danas sve slabije mire s tim, primitivnijim dijelom naše persone.

Nitko od nas nije rekao, postat ću fan hokeja pod uvjetom da se za 20 godina poprave etički standardi u samom sportu. Mnogi od nas su uvijek znali da kada se dvije mase od 100 kg zabiju jedna u drugu pri brzini od oko 40 km/h to će ostaviti posljedice - čista fizika. Isto tako, znali smo što Bob Probert tučnjavama i udarcima radi svojim protivnicima i sebi. Mijenja li se nešto smrću (bivšeg) igrača? Mijenja se naša percepcija posljedica, no mijenja li se naša percepcija igre?

Percepcija igrača, kako pokazuju zadnja istraživanja, se ne mijenja. Velika većina njih još uvijek podržava tučnjave u hokeju, micanje 'instigator' pravila, te važnost vlastite odgovornost za primljeni veliki hit. Često znamo reći, zašto igračima dati pravo na odluku o njihovoj sigurnosti? Zašto ih bilo što pitati? Kao i za kacige, štitnike i sve ostalo neka im liga naredi da nose vizire, kažnjava većim kaznama zbog povrede pravila jer oni nisu dovoljno obrazovani, inteligentni itd. da zbog odgovornosti za vlastito zdravlje ili zdravlje drugih igrača na ledu ne donose odluke povećanog rizika. Tada pak dolazimo do nove razine licemjerja.

Kao i uvijek osnovna pokretačka snaga bila je i ostala zarada, prodaja same igre. Brže se bolje prodaje, spektakularnije se bolje prodaje

Prvo, teza o njihovom obrazovanju nije baš istinita. Hokej je sport srednje i više klase. Opet, laički rečeno, treba vam dosta novca za opremu, to nije jeftin sport. Drugo, ovakva konstatacija nije poštena prema ljudima koji su kao sportaši daleko iznad prosjeka obrazovanja prosječnog nogometaša ili recimo boksača. Primjerice, jedan od najvećih fightera u NHL-u, George Parros ima diplomu s Princetonaa. Isto tako, ovo je logična posljedica gore navedene socio-kulturne karakteristike. Pitanje - zašto su ti ljudi, koji tobože nisu sposobni odlučivati o svojoj sudbini na ledu u mogućnosti uopće potpisivati profesionalne ugovore ili sponzorske ugovore? Zašto imaju sindikat igrača koji se bori za njihova prava? Zašto imaju mogućnost javnog govora? Pomalo smiješno je reći da igrač koji se bavi nekim sportom 30 godina ne razumije niti ima pravo odlučivati o onome što se u njegovoj igri događa. Kada smo apsolvirali ovo, treba reći da dosta  veliki broj igrača može imati izmijenjenu sliku o onome što je etički opravdano u našem sportu. Proizvod je to njihovog odgoja u kulturi koja perpetuira određene stereotipe muškosti koji su zdravlje igrača, igračku etiku razmjerno dugo vremena bacali u drugi plan.

A mi, koji takve konstatacije znamo dati, možemo tvrditi da nas je nešto drugo privuklo ovom sportu, ali ako nam se ne sviđa 60% sadržaja sendviča, nećemo kupiti baš taj sendvič. Većina nas je zavoljela taj sport ne usprkos tučnjavama, agresivnoj igri i erupcijama intenziteta i energije, nego zajedno s tim elementima igre. Mi tek kasnije shvaćamo kako je taj veliki hit ostavio posljedicu i onda smo zabrinuti, gnušamo se ili pognemo glave. Ali, onaj prvi djelić sekunde, uvijek smo uzbuđeni što ga vidimo. Željni smo vidjeti upravo to, ne okrećemo glavu.

Ovo sve ne znači da se igra ne treba mijenjati, niti da su promjene nisu dobrodošle, samo znači da postoje elementi koji se nikad neće promijeniti. Dok god ga igraju super spremne ljudine na klizaljkama, s palicama i tvrdim gumenim pakom, on će uvijek imati element opasnosti. I ako ćemo biti iskreni, mi to volimo. Ne volimo sigurnost, puštanje gasa, laganu igru. Ne volimo 'balet'. Volimo hokej, a on ne postoji samo 5 godina. Volimo hokej jer je spektakularan, volimo hokej jer volimo kad se igrača prikliješti na boardse, volimo taj big hit na plavoj liniji... Samo, trebamo se zapitati možemo li zbog brige za oklopljenog ratnika ili bolje, ljudsko biće (koje je isto tako izabralo svoju profesiju), izmijeniti sport koji toliko volimo, čak i kada bi značilo da on bude manje spektakularan?

Osobno, piscu ovog teksta hokej je bio jednako spektakularan danas kao što je bio u 80-im godinama prošlog stoljeća. Bio bi jednako spektakularan s mekšom opremom kao i s tvrđom opremom, jednako spektakularan sa i bez tučnjava. Zbog toga, za autora ovog teksta nema razloga da se ne uvedu promjene koje će osigurati veću sigurnost igrača. To je još uvijek hokej, a kao takav uvijek će opčinjavati. Ako baš moram birati, radije bih da je na ledu Sidney Crosby nego Colton Orr. No, pračovjek u meni se još uvijek nada da neću morati birati, ali drago mi je da obuhvaća manji dio mojeg razmišljanja.

Jasno je da je ovo pitanje na koje svaki hokejaški fan treba za sebe odgovoriti. No ako volimo taj sport, moramo nešto osjećati i za igrače koji ga igraju. Ako ništa drugo zbog, kako kaže Pierre Page, toga što će taj hit, tu šoru tu momčadsku ulogu, nekad morati igrati vaš sin, vaš brat, vaš prijatelj ili vi sami. Tako je puno lakše razumjeti. Pračovjek je tada mnogo mnogo tiši, gotovo nečujan.

SVE KOLUMNE MISLAVA JANTOLJAKA PROČITAJTE OVDJE

NOVI SMO PORTAL, AKO VAM SE SVIĐAMO I ŽELITE NAS LAJKATI NA FACEBOOKU, KLIKNITE OVDJE, HVALA !!! 

RASPRAVA