Mario Čižmek: Kako nogometaši postaju socijala

Mario Čižmek: Kako nogometaši postaju socijala
autor: Mario Čižmek14.12.2011Kolumne foto: Adry / Shutterstock.com

Čudan je nogometni svijet, s jedne strane bogatstvo i sjaj, zadovoljno trljaju ruke i menadžeri i igrači, i gledatelji i vlasnici klubova. S druge strane, hrvatski nogomet u kojem ima i menadžera i igrača, i gledatelja i vlasnika klubova, ali izgleda da nitko nije zadovoljan. Među nogometašima koje poznam i s kojima sam igrao, mogao bih prstima jedne ruke nabrojati one koji pripadaju toj zadovoljnoj skupini.

Možda je problem u tome što smo mala zemlja, možda u ekonomskoj krizi, možda u tome što smo u socijalizmu imali jedan sustav pa na brzinu prokušali prijeći na drugi… svašta sam dosad čuo i pročitao, ali od svih tih analiza mi nogometaši nemamo puno koristi ni pomoći.

Što god bila istina i tko god bio kriv za trenutno stanje, u novijem hrvatskom nogometu svi nezadovoljnici se, izgleda, koprcaju i snalaze kako znaju. Mi nogometaši koji se nismo dobro uspjeli prodati u inozemstvo, ovdje smo, izgleda, najviše nagrabusili jer na papiru klubovi i menadžeri imaju razna prava. U prvoj kolumni pisao sam o tome što od nas očekuje država, a danas ću o klubovima.

Ne daj bože da se igrač, nakon što mjesecima nije primio plaću, obrati arbitražnom sudu za svoja potraživanja: automatski je protiv kluba jer kako smije pitati za svoju plaću?! Šta rade klubovi? Zabranjuju im treniranje s prvom ligom, prijete selidbom u juniore ili psihički maltretiraju izmišljenim kaznama samo da bi smanjili dugove koje klubovi ima prema igračima.

Ako netko ne zna, arbitražni sud je tijelo naše prvoligaške udruge, a ne sud u pravnom smislu riječi. Diže mi se kosa na glavi kad čujem za arbitražni sud, a evo i zašto: nedavno iz Udruge prvoligaša izjavljuju da se arbitražni sporovi rješavaju u 40 dana.

Suprotnih primjera ima koliko hoćete, spomenut ću samo arbitražni spor kolege koji je sa mnom u aferi 'Offside'. Naime, moj kolega predaje svoj slučaj na arbitražu u siječnju 2010. nakon što mu je klub dugovao 200.000 kn (s obzirom da je imao ugovor na bruto plaću od 18.000 kn). Dakle, na arbitražu se odlučio nakon 11 mjeseci dugovanja i 11 mjeseci laži bit će sigurno u ponedjeljak, pa u srijedu, pa u petak… i tako unedogled…

Što je najbolje, dečko u tom slučaju ima ponudu da ode u inozemstvo, ali kako sam spomenuo u prošloj kolumni, nogometaš koji mjesecima ne prima plaću, ne može kao ostali radnici, dati otkaz i prijeći u drugu firmu. Mi smo potpisali ugovore koji ne štite nas, nego klubove. Većina 'normalnih' ugovora za koje sam čuo može se automatski raskinuti ako jedna strana ne ispunjava svoje obveze. Nažalost, mi do isteka ugovora ovisimo o milosti i dobroj volji klubova, a te dobre volje najčešće nema ni kad klubovi mjesecima nisu u stanju ispunjavati svoj dio preuzetih obveza.


I tako, moj kolega traži od kluba da ga puste, oprostit će im dug, a on će si sam pokušati osigurati egzistenciju, i još će od tog transfera platiti državi svoje dugove. Znači, želio bi oprostiti 200.000 duga klubu plus platiti 50.000 kn davanja državi! Ali ne, klub želi 100.00 EUR odštete za njega. Kolega psihički puca i kreće na arbitražu.

Spor dobiva nakon šest mjeseci, a rješenje tek nakon godinu dana – sezona je već bila gotova i kao što znate, zbog zadnjih šest kola (kad smo sudjelovali u namještanju utakmica), završava u aferi 'Offside'. Dobio je spor, a ostao mu je ogroman dug prema državi. Od kluba vjerojatno nikad neće dobiti novac, jer je klub otišao u stečaj. I što je najapsurdnije, ni klub od svega ovoga nije imao nikakvu korist, jer nisu dobili traženih 100.000 EUR odštete niti se riješili duga prema igraču.

Koliko puta sam čuo pitanje mnogih ljudi – zašto onda ti dečki igraju nogomet, zašto ne odustanu na vrijeme? Zašto smo potpisali takve ugovore? Sad je lako biti pametan, ali u ugovorima su jasno napisane i obveze klubova – na papiru smo imali pristojne plaće i pristojne uvjete. Nitko od nas tada nije očekivao da će klubovi financijski ovako loše stajati, a još manje da ni država, ni klubovi, ni HNS neće ovome stati na kraj i omogućiti nam koliko-toliko pravedno rješenje situacije.

Nije lako odustati od nečeg čime ste se bavili cijelog života. Drugi ljudi idu u školu i studiraju, mi nogometaši od djetinjstva treniramo više sati dnevno. Odavno smo donijeli odluku o tome što će biti naša karijera, ne može svatko ganjati više stvari istovremeno. Od svih nogometaša s kojima se družim samo nas dvojica imamo neku školu (usput, ja sam završio srednju ekonomsku).

No, najvažnije je da, kad nešto radite, radite to iz ljubavi, koliko god vam bilo teško. Nismo odustali zbog ljubavi prema nogometu i na kraju nas je to stajalo svega u što smo vjerovali. Ovo govorim najiskrenije. To je istina, bez obzira što ljudi mislili o nogometašima. Jedina pozitivna stvar koja se dogodila kao rezultat ovoga što sada nosim je osnivanje HUNS-a (Hrvatska udruga 'Nogometni sindikat'), koji će, nadam se, pomoći svim mojim kolegama da izađu iz krize ili da svoju karijeru ostvare negdje drugdje.

Ako ste propustili prvu kolumnu Marija Čižmeka, pročitajte je ovdje

RASPRAVA