'Azijske i Zapadne borilačke vještine bile su brutalne aktivnosti primarno stvorene za borbu protiv neprijatelja na smrt; one povijesno nisu za gradnju karaktera, duhovnost i osobno usavršavanje' – citat s kojim sam završio prethodnu kolumnu, izvučen iz sjajne knjige Martine Sprague, 'Lessons In The Art Of War: Martial Strategies For The Successful Fighter', savršen je način za započeti ovu, svojevrsnu nadogradnju priče odnosa sportskih MMA susreta i pravog, real life nasilja.
“
Ako ste naučili nekoga 'prigušiti' giljotinom, ne znači da ste spremni na metke i šrapnele
”
'Lessons In The Art Of War' već svojim naslovom upozorava da, ma koliko se različitosti nalazilo između dvorane i rova, odnos mikro i makro razine nasilja i borbe itekako je blizak kada su u pitanju ratovi i borilačke vještine; štoviše, sama knjiga jest povlačenje paralela između ratnih strategija kineskog vojnog maga Suna Tzua i europskog militarističkog savjetnika Carla von Clausewitza, tj. analiza primjenjivosti pravila 'makro' razine (velikih bitki masovnih vojski) na 'mikro' varijantu individualne borbe i prakticiranja borilačkih vještina. Bilo da govorimo o tradicionalnim, drevnim borbama na smrt ili sportskim natjecanjima u kojem je skupljanje bodova i brutalni nokaut konačan ishod okršaja.
Život je borba – poštapalica koju ste čuli i možda previše puta uistinu je primjenjiva na obje spomenute razine veličine, čak i ako 'mikro' svedemo na mikroskopsku borbu našeg simbiotičkog organizma s virusima, parazitima i lošim bakterijama, a zatim je proširimo na emocionalnu i psihičku borbu odluka i sukoba životnih stilova unutar jednog mozga pa rastegnemo sve do 'tranzicijske' dimenzije borbe dvije osobe na ulici ili sportskom eventu, kao svojevrsni međuprostor između mikro i makro proporcija; makro bi, u tom kontekstu, onda bili sukobi većih zajednica, od sela i gradova do nacija i država, pa u konačnici svjetskih i jednog dana, tko zna, intergalaktičkih ratova.
Velimir Grgić - novinar, pisac, renesansni čovjek. Kad ne sjedi za tastaturom, trenira - u životu se pomalo bavio karateom, nešto više boksom pa opet pomalo MMA-om, a trenutno je na prisilnom sportskom bolovanju, sustavno polomljen i friško operirane kralježnice.
Bilo da gledamo kroz mikroskop, prozor ili teleskop, borba jest dobar dio života pa, kako je moj boksački trener Marinko nekoć znao govoriti, naučiš li se boriti u ringu, svakako ćeš se lakše boriti u životu. Ne samo protiv pijanih napadača u mračnoj uličici i kretena u javnom prijevozu, već i protiv nezdravih iskušenja, briga o neplaćenim računima, ljubavnih razočaranja, državne birokracije... svega što ti može slomiti duh, ne samo tijelo.
Spomenuta Martinina knjiga savršeno presijeca i secira sve spomenute razine osobnog i masovnog, od psihologije i jačanja duha preko taktike i pripreme do konačne razmjene udaraca, ali kada se na kraju dana podvuče crta, odnos borilačkih vještina i stvarnog ratovanja jest blizak, ali ne bratski. Nije isto pljuvati izbijene zube nakon snažnog desnog krošea i držati u rukama crijeva najboljeg prijatelja nakon granatiranja u blatnjavom rovu leševima natopljenog fronta. Ma koliko oni koji sjede pred TV-om pa s pivom u ruci zure u UFC to ponekad mogli i povjerovati.
Gledamo li na Ameriku kao na suvremenu Spartu, državu koja živi od rata i za rat, carstvo čiji vladajući vojno-industrijski kompleks besramno kupuje osamnaestogodišnjake bez perspektive, zaražene 'Call Of Dutyjem' i vizijom ratnog sukoba kao mačo-razbibrige za ubijanje dosade ubijanjem ljudi, ne treba nas čuditi što je nova MMA mašina toliko povezana s američkom vojnom mašinom. Kao vođeni poglavljima iz 'Lessons In The Art Of War', analitičari i organizatori MMA događanja iscrpne, duge, back-and-forth borbe u kavezu i ringu sada već službeno nazivaju 'war' – posljednja borba Hendersona i Shoguna, 25 minuta nevjerojatne non-stop akcije s post scriptumom odlaska obojice u bolnički krevet, ujedno je i najnoviji primjer tipičnog 'rata' u kavezu UFC-a.
“
Život je borba – poštapalica koju ste čuli i možda previše puta uistinu je primjenjiva na obje spomenute razine veličine
”
No UFC, ali i MMA u cjelini, već neko vrijeme odlazi puno dalje u svom braku s vojnom mašinerijom pa 'rat' dvojice boraca u oktagonu pomalo mučno miješa s glorificiranjem pravog rata i militarističke kulture. Scena iz filma 'Warrior', u kojem marinci zborno pjevaju tijekom fajta svog 'izgubljenog sina', možda jest jedan od patetičnijih i 'ljigavijih' trenutaka suvremene filmske povijesti koji je poprilično uništio generalno dobar film, ali iako prenapuhana za potrebe celuloidne fikcije, ona jest dijelom utemeljena na stvarnosti. Stvarnosti u kojoj je ugovor između marinaca i UFC-a, kao organizacije koja je poslužila i za posredno novačenje mladih s viškom testosterona i manjkom životnih opcija, rezultirao svime od pojavljivanja uniformiranih 'heroja' pred kamerama, web serijalima u kojima UFC-ovi borci odlaze u kamp za vojnu obuku pokazati kako se snalaze u pripremama za 'pravu borbu' (čak je i špica sastavljena od montaže prave bliskoistočne ulične pucnjave i udaraca u kavezu, kao jasnog audiovizualnog povlačenja paralele između dvije vrste 'rata') pa čak i posebnim spektaklima naslovljenima 'UFC: Fight For The Troops', koji se katkad održavaju i u samim vojnim bazama. Na UFC-jevim internetskim stranicama marinci imaju cijeli podsite s ciljem širenja propagande i vrbovanja klinaca.
Ne treba nas stoga čuditi što je UFC odlučio pravog bivšeg marinca i ratnog heroja pretvoriti u jednu od najvećih zvijezda u svojim redovima. Odlikovan srebrnom zvijezdom nakon organiziranja spašavanja svog voda u Iraku (čuvena operacija Matador), Brian Stann, s fizionomijom kao iz Marvelovog stripa, gordim držanjem i inteligentnim, elokventnim slaganjem rečenica pred kamerama, bio je glavni kandidat za budućeg middleweight šampiona, sve dok ga Chael Sonnen nije pregazio u zadnjem meču i usporio njegov uspon u prvi razred MMA superzvijezda. Ipak, Stann jest jedan od glavnih UFC-jevih aduta za mainstream promociju, a o tome kakav mu je status govori i činjenica da je jedan od boraca koji ima i svoju knjigu, autobiografiju 'Heart For The Fight'
Ali Stann nije jedini – možda najpoznatija tranzicija iz vojne u sportsku karijeru jest primjer legendarnog Randyja Couturea, a tu su i Tim Kennedy (nekada u Zelenim beretkama, danas u Strikeforceu), Jorge Rivera, Brandon Vera, Tim Credeur pa čak i Fedor i 'marinka' Liz Carmouche.
Ameri i Britanci nisu jedini – neki Brazilci također su proslavljeni po svojim karijerama u uniformi, a Paulo Thiago, kao nekada davno CroCop, balansira dnevnu šljaku u specijalnoj policiji, tj. ozloglašenoj 'elitnoj postrojbi' BOPE (o kojoj su snimljena i dva hit-filma nazvana jednostavno 'Elitna postrojba') i zarađivanje dodatnog 'džeparca' u UFC-u. U maniri UFC-jevog Fight For The Troops, brazilski je BOPE čak organizirao MMA borbe nazvane 'Fight For BOPE', a u kojoj su se borili pripadnici Batalhão de Operações Policiais Especiais, pred publikom sastavljenom uglavnom od militariziranih policajaca u crnim uniformama.
Drugim riječima, da – veza je neosporna, štoviše, osnivači UFC-a, članovi obitelj Gracie, uvelike su zaslužni za razvijanje MAC-a, kombinacije hrvanja, juda, BJJ-a, boksa i muay thaija objedinjene pod terminom Modern Army Combatives, u osnovi vojnim, ratnim potrebama prilagođenog MMA-a.
Ali to ne znači da je skok s MMA-a na frontu samo jedan, logični korak. Ako ste naučili nekoga 'prigušiti' giljotinom, ne znači da ste spremni na metke i šrapnele. Moralna dimenzija dobrovoljnog odmjeravanja snaga dvije odrasle i svojih postupaka svjesne osobne nije i nikada neće biti u istoj kategoriji s masovnih ubijanjem žena i djece po Iraku i Afganistanu, za vlastitu plaću feudalnog ratnika i nove milijarde dolara u rukama naftnih lobija.
SVE KOLUMNE VELIMIRA GRGIĆA PROČITAJTE OVDJE