Vole li se gospodin Sport i gospođa Obrazovanje?

Vole li se gospodin Sport i gospođa Obrazovanje?
autor: Ratko Cvetnić09.03.2012Kolumne foto: shutterstock
Najava nove vlasti o velikom spremanju u sportu, mogla bi – neovisno o sasvim očiglednoj potrebi za metlom – izazvati napetosti između državnih organa i sportskih NGO-a. Iz resornoga ministarstva najavljuje se puna koordinacija s Hrvatskim olimpijskim odborom, ali iskustvo govori da remplanje ovoga tipa često eskalira do nivoa međunarodne arbitraže. Uostalom, između Ministarstva i nogometnoga Saveza već je zaiskrilo: iz oba tabora može se čuti pitanje - što sport uopće traži u tome portfelju?
Koji su, dakle, razlozi zbog kojih bi sport trebao ostati u čvrstoj resornoj vezi sa obrazovanjem. Evo dva primjera, koji možda nisu najsvježiji, ali su se oba odigrala na našem terenu, a protagonisti su im predstavnici dviju sportskih (ako uopće treba dodati - i političkih) velesila.

 
Kad smo prije petnaestak godina razmišljali o dovođenju azijskoga, po mogućnosti kineskoga, trenera u jedan mali sport, kolege iz Austrije i Njemačke, koji su imali malo više iskustva oko takvih angažmana, oprezno su nas upozoravali na 'civilizacijsku razliku'. Nije nam bilo sasvim jasno što se pod time misli: pravila našeg sporta ista su i tu i tamo, brojke na sportskom semaforu ne poznaju nikakvu 'civilizacijsku razliku', a mi trenera želimo upravo zbog rezultata. Zbog semafora. Kasnije smo ponešto naučili na tu temu.

Uglavnom: kad smo se konačno izborili za svoga Kineza, dopao nas je Yi, mladi trener kojem je Hrvatska pružila prvo radno mjesto izvan domovine. Njegov sportski c/v bio je tipičan – sa šest godina pošao je u sportski internat koji će idućih godina napuštati samo za praznike. Odlična podmladačka karijera zaustavljena je krajem juniorskog staža kad se pokazalo da njegova koljena neće izdržati. Koljena su mu vjerojatno u boljem stanju nego su vaša ili moja ikad bila, ali nedovoljno dobra da podnesu očekivanja koja stoje pred jednim seniorskim reprezentativcem Kine. Dobio je časni otpust iz reprezentacije i diplomu trenera, svojevrsnu obrtnicu s kojom je krenuo trbuhom za kruhom, sve do Kolodije, mitskog zavičaja Marka Pola. Predstavili smo ga juniorskoj selekciji grada uvečer istoga dana kad je stigao. Nije mnogo gubio na formalnosti nego je zakazao trening za sutra u deset ujutro.

Sutradan se od dvadesetak članova selekcije na treningu pojavilo njih desetak. Yi se smrknuo.
Gdje su ostali?
Pa... u školi. – odgovaraju igrači u čudu.
U školi?! – dobri momak iz Hunana sasvim se zbunio – Pa, idu li oni u školu, ili treniraju?

Nama za koje je američka košarka bila mit činilo se da 'biti Amerikanac' donosi neku, gotovo genetsku prednost u igri

Vratimo se sad još malo u prošlost, tamo negdje u sredinu sedamdesetih. Košarkaši Zadra, predvođeni Pinom Gjergjom i Krešom Ćosićem vladaju vrlo jakom jugoslavenskom ligom. Košarka je u tom času popularnija i od samog nogometa, reprezentacija bivše države suvereno vlada evropskim prvenstvima, ali... klupska košarka nikako da se dokopa evropskoga vrha. Bogati španjolski i talijanski klubovi, poput Reala i Varesea, sa svojim Amerikancima još uvijek predstavljaju klasu za sebe. No, Zadrani se nadaju da je došlo njihovih pet minuta. Krešo Ćosić – na čijem povratku iz Amerike Zadrani grade svoj optimizam – doveo je sa sobom kolegu iz sveučilišne košarke, Douga Richardsa. Mladi Richards bio je tipični momak s koledža, a nama za koje je američka košarka bila mit, što su ga kratki osammilimetarski highlightsi, koje bi poneko donio iz SAD dodatno pothranjivali, činilo se da 'biti Amerikanac' donosi neku, gotovo genetsku prednost u igri. Premda Richards nije dorastao tadašnjoj konkurenciji najjačih bekovskih imena – Plećašu, Tvrdiću, zatim beogradskim, sarajevskim i drugim igračima – iznimna borbenost i, za tadašnje pojmove, fanatična igra u obrani, držala ga je u rangu domaćih povremenih reprezentativaca. Kad je Zadar na jednoj od zadnjih stepenica Kupa prvaka ipak posustao (protiv, ako se ne varam, Ignisa), Richards se oprostio od kluba i grada koji ga je prihvatio vrlo srdačno.

- Gdje kanite nastaviti košarkašku karijeru – pitali su ga novinari na odlasku.
- Košarkašku karijeru? – upitao je u čudu – Ne, ne, ja krećem u pravničku karijeru. Za to sam se, znate, školovao.

Ovo bi bio odgovor na pitanje zašto je za sport dobro da bude u istoj ladici s obrazovanjem: zato što bi korektan institucionalni odnos između sporta i ostale dvije resorne partikule - dotično mogućnost da sportaši, sa specifičnostima svoga načina života i rada, steknu solidno obrazovanje - trebao sačuvati te sportaše od 'civilizacijskih razlika', ma gdje bili. Bez obzira završe li karijeru s osamnaest ili trideset i osam godina.
RASPRAVA